SRETNO!
Priče koje nam dolaze s ugljenom
"Portretima pripadnika kolumbijskih lokalnih zajednica i njihovih domova oko jame jednog od najvećih rudnika ugljena na svijetu, El Cerrejon, Luka Tomac prikazuje snažan socio-politički utjecaj koji osiromašivanje prirodnih resursa ima na njegove neposredne pravno nezaštićene zajednice. Upravo se ugljenom iz Kolumbije dijelom hrane postojeće termoelektrane u Plominu. Istovremeno je evidentna stvarna cijena "jeftinog" energenta koju plaćaju zajednice izvan našeg horizonta.
Uvozom naizgled povoljnih energenta iz udaljenih krajeva svijeta, moramo biti svjesni da istovremeno uvozimo tragične sudbine pojedinaca i naslijeđe eksproprijacije čitavih zajednica. Krajnji korisnici takvog proizvoda moraju biti svjesni da uz ugljen uvoze i nematerijalno naslijeđe prikraćenih zajednica, te u konačnici legitimiziraju procese koji su takve odnose stvorili. Želimo li pristati na takva rješenja minimum pristojnosti nalaže da znamo sve etape... potruditi se upoznati sve grane procesa, kao i sve dionike u njima, i tek tada donijeti konačnu odluku. Često nam, mašući “jednostavnom matematikom” i šarenim projekcijama različitih budućnosti zamagljuju horizonte i dokidaju cjelovitu sliku. Sumnjam da se netko od nas može ne prepoznati u priči, s obzirom da se niti deset kilometara sjeverno odavde nalazi jedan od najvećih objekata u Hrvatskoj – termoelektrana Plomin. Plomin je nekoć možda i imao više smisla u ekonomskoj računici, jer se opskrbljivao lokalnim ugljenom iz obližnjih Labinskih rudnika – premda je i njihova rentabilnost upitna uzmu li se u obzir sigurnosna i radnička prava, te utjecaj na okoliš.
Fotoportreti Luke Tomca nam nude drugačiju perspektivu na ovu ekonomsku granu koja očito ostvaruje profit isključivo na svojim upravnim razinama redovito isključujući lokalnu zajednicu. Njegovi portreti “s onu stranu horizonta” na senzibilan i human način premošćuju geografski i klasni jaz, koji nam redovito izmiče iza prvenstveno ekoloških tema. Medijacijom poruke kroz isključivo investitorske i političke agende, redovito zamaskirane s humanitarnim i ekološkim predznacima, nas kao krajnje korisnike (uživatelje) udaljava od turobne realnosti. Fotoportreti predstavljeni na izložbi, na lokaciji nekadašnjeg rudnika i današnjeg kulturno-komunikacijskog kompleksa predstavljaju realnu sliku stanja srodnih zajednica i dionika s druge strane ugovora.
Zbližavanjem dvaju različitih konteksta povezanih ugljenom, autorovo nastojanje je otvoriti komunikaciju između tih geografskih i trgovinskih krajnosti – Labina i El Cerrjona. Labin bi svojom poviješću i iskustvom prema sličnim temama mogao preuzeti zahtjevnu, ali zahvalnu, ulogu u katarzičnom procesu šire zajednice. Iz pozicije subjekta koji je prošao kroz sve faze industrijskog razvoja i erozije, njegova uloga u tom kritičkom procesu u potpunosti je opravdana. Tim je i potrebnija ako i dalje primjećujemo perzistentnost problema neodrživosti eksploatacije fosilnih energenata i njihov “trickle down” efekt koji se odražava na ljudska prava.
Izložbom radova na "našoj" drugoj strani trgovinskog lanca Luka Tomac pitanje ugljena seli zajednici koja trenutno trpi drugačije posljedice, one okolišne. U takvom primarno ekonomskom odnosu nije teško zaboraviti na socijalne, kulturne pa čak i egzistencijalne posljedice čitavih zajednica nauštrb kojih olako uživamo luksuz suvremenog načina života.
Fotografije na iskren način predstavljaju neposrednu okolinu protagonista na slici. Prava vrijednost leži u socijalno-dokumentarističkom načinu kritičkog komentara nedovoljno zastupljenog u okolišnim temama. Ekonomski i kulturni egzodus omogućen fleksibilnom investicijskom klimom proizveo je prije svega “nevidljivu” kulturnu pustoš koja je kroz objektiv fotografa uhvaćena u svojem novom, nažalost privremenom, habitusu.
Poruka postava je jasna – problemi energenata ne smiju biti plošno promatrani kroz prizmu prirodne ekologije. Oni moraju biti promatrani i kroz prizmu socijalne i kulturne ekologije, također!
Problem je veći nego se čini, a mi moramo biti spremni podsjetiti se njihovih posljedica svaki put iznova ako želimo napredovati, koliko god nam taj lijek bilo teško progutati odjednom."
Vladimir Tatomir
